Pored njive gdje kiša neprestano pada, policija i mještani su u neredu. 'Sjećanje na ubistvo' redatelja Bonga Joon-hoa počinje upravo u toj blatu. Dok holivudski serijski ubilački trileri poput 'Zodijaka' ili 'Sedam' započinju u tami grada, 'Sjećanje na ubistvo' počinje pod suncem na selu u Koreji, ali na mjestu prekrivenom neizbrisivim blatom.
Seoski detektiv Park Du-man (Song Kang-ho) suočava se s prvim tijelom u atmosferi koja podsjeća na tržnicu, gdje se djeca igraju i znatiželjnici dolaze i odlaze. To je prizor koji bi šokirao znanstvene timove iz 'CSI' ili 'Krive misli'. Tijelo žene je strašno osakaćeno i bačeno u njivu, a detektivi bezbrižno gaze po blatnjavom tlu. Umjesto znanstvenih metoda, seoski detektiv se oslanja na 'instinkt', 'pogled' i 'priče iz susjedstva' kako bi uhvatio zločinca. Park Du-man je središnja figura ovog prostog svjetonazora.
Park Du-man viče svjedoku da 'gleda s otvorenim očima' umjesto da koristi hipnozu 'profilera', a onima koje sumnja udari nogom umjesto da im pruži dokaze. Za njega, istraga nije logičko profiliranje iz 'Lovca na umove', već 'talent za odabir onih koji se ponašaju nepristojno'. To je čudna mješavina komedije i tragedije, kao da je inspektor Clouseau iz 'Pink Panthera' preuzeo stvarni slučaj ubistva.
Uz njega je kolega detektiv Jo Yong-gu (Kim Roe-ha) koji koristi još primitivniju silu. Mučenja i prisilna priznanja su svakodnevna sredstva koja koriste. Ako su scene mučenja iz 'Borne serije' filmska pretjerivanja, policijska brutalnost u 'Sjećanju na ubistvo' je toliko realistična da postaje još neugodnija. Ipak, oni vjeruju da su 'na strani pravde'. Do trenutka kada se serijski ubica pojavi u malom seoskom selu, njihovo uvjerenje nije se značajno poljuljalo.
Međutim, na kišni dan, niz brutalnih ubistava žena mijenja atmosferu. U noći kada na radiju svira određena pjesma, žena u crvenoj haljini nestaje, a sljedećeg dana se tijelo redovno pronalazi. Poput šifriranih pisama iz 'Zodijaka', ovaj obrazac je potpis zločinca. Slučaj polako otkriva svoju strukturu, a selo postaje ispunjeno strahom poput 'Suđenja vješticama u Salemu'.
Pritisak dolazi s vrha, a mediji se rugaju nesposobnoj policiji kao da ocjenjuju film u 'Empireu', dok se slučaj obrađuje na velikoj sceni. U tom trenutku, Seo Tae-yoon (Kim Sang-kyung), poslan iz Seula, dolazi. Njegov stil istrage je potpuno suprotan Park Du-manu. On zatvara mjesto zločina trakom, naglašava hipoteze, logiku i analizu podataka. Kada se 'racionalnost' iz Seula susretne s 'instinktivnom istragom' iz provincije, napetost unutar tima za istragu polako raste.
Du-man i Tae-yoon isprva potpuno ne vjeruju jedan drugome. Za Du-mana, Tae-yoon je gradski detektiv poput Sheldona iz 'Teorije velikog praska' koji se samo pretvara da je pametan, dok je za Tae-yoon, Du-man samo seoski detektiv poput zombija iz 'Hodajućih mrtvaca' koji udara ljude bez dokaza. Međutim, serijski ubica ne ostavlja prostora za ponos obojice.
Tijela se nastavljaju pronalaziti, a sumnjivi osumnjičenici redovito dobivaju alibije ili ostaju samo intelektualno onesposobljeni poput Raymonda iz 'Rain Mana'. U tom procesu, policijska brutalnost i nesposobnost, kao i atmosfera tog vremena, postaju očigledni. Mračna cesta s nedovoljnim uličnim svjetlima, željeznička pruga koja prolazi između tvornica, noćne ulice gdje je kultura ispraćanja žena do kuće postala strategija preživljavanja ispunjavaju ekran. Ako je New York iz 'Taksista' bio grad zločina, Hwasung iz 'Sjećanja na ubistvo' je selo gdje je sigurnost nestala.
Kako se serijski ubistva nastavljaju, nervoza unutar policije raste do tačke pucanja. Du-man postaje sve opsesivniji prema svom jedinom oružju, 'instinktu koji može prepoznati osobu samo po licu', dok Tae-yoon pokušava zadržati hladnokrvnost, ali se suočava s kontradiktornim dokazima i istragama koje se ne poklapaju. Čini se da svi likovi u filmu plivaju u golemom oblaku poput crne rupe iz 'Interstellara'.
Gledatelj se osjeća kao da netko može biti zločinac, ali u sljedećoj sceni se suočava s rušenjem alibija i ponovo pada u zbunjenost. Nema jasnog preokreta poput Kaisera Sozea iz 'Uobičajenih osumnjičenika', niti se moralna dilema gura do ekstremnih granica poput 'Zatočenika'. Istraga se čini kao da se stalno vrti, ali unutar tog kruga uvijek su strašno bačena tijela žrtava.
Film se sve više fokusira na unutarnje promjene dvaju detektiva, Park Du-mana i Seo Tae-yoon-a, kako se radnja razvija. Oni koji su se isprva rugali jedan drugome, polako se usmjeravaju prema zajedničkom cilju pod opsesijom 'možda je ovaj zločinac pravi'. Kao Batman iz 'Mračnog viteza' koji progonio Jokera, oni također progonili nevidljivog zločinca. Materijalni dokazi su oskudni, a znanstvena istraga je blokirana ograničenjima vremena, a taj vakuum ispunjavaju emocije i nasilje obojice.
U scenama kada se konačno suočavaju s 'jednim zločincem', film podiže svu napetost koju je izgradio. Međutim, 'Sjećanje na ubistvo' ne obećava zadovoljavajuće rješenje poput 'Prljavog Harryja' ili savršenu pravdu poput 'Tihih janjaca'. Što završetak i posljednji pogled znače, na kraju ostaje pitanje koje gledatelj mora razmisliti nakon izlaska iz kina. Taj posljednji pogled ostaje urezan u pamćenje poput pogleda Roy Battyja iz 'Blade Runnera' prije njegove smrti.
Na temelju stvarne priče, dodajući 'Bongtail' za završetak jela
Umjetnička vrijednost 'Sjećanja na ubistvo' leži u tome što, iako se temelji na stvarnim događajima, postavlja pitanja koja nadilaze tu stvarnost. U kasnim 1980-im, stvarni slučaj serijskih ubistava u Hwasungu, redatelj Bong Joon-ho ga prevodi ne kao jednostavnu reprodukciju ili senzacionalni triler poput Davida Finchera iz 'Zodijaka', već kao 'historijski i ljudski dramu'.
Prostor Hwasunga u filmu je slika koja podsjeća na mračne ulice moderne korejske povijesti. U vrijeme vojne vlasti, kada vjetrovi demokratizacije još nisu potpuno prodrli u policijske organizacije, istražne prakse s nedovoljnim poštovanjem ljudskih prava, i društvena atmosfera koja je bila neosjetljiva na probleme seksualnog nasilja i sigurnosti žena, prirodno su prisutni. Dok 'Mad Men' prikazuje rodnu diskriminaciju u Americi 1960-ih, 'Sjećanje na ubistvo' prikazuje neosjetljivost na sigurnost žena u Koreji 1980-ih. Film ne kritizira te elemente izravno, već pokazuje zrak tog vremena, ostavljajući gledatelju da donese vlastite zaključke.
Snaga režije blista u detaljima. Scene poput kišnih njiva, dima koji izlazi iz dimnjaka tvornice, i osjećaj tjeskobe koji se provlači među osnovcima koji odlaze na izlet, nisu samo pozadina, već mehanizmi za podešavanje emocionalnog tona. Postavka kiše svake noći kada se događaju zločini simbolična je poput vječnog kišnog vremena iz 'Blade Runnera', a u stvarnosti djeluje kao element koji ispire dokaze.
Scena u kojoj detektivi pretražuju mjesto zločina izgleda kao besplodna borba za 'istinu koja se već briše'. Kao Sisyphus koji gura kamen uz brdo, detektivi jure nestale dokaze. Ova vremenska dimenzija ne ostaje samo kao 'stara priča' za današnje gledatelje. Podsjeća na sjene koje se i dalje protežu kroz korejsko društvo. Dok 'Paraziti' obrađuju trenutne klasne probleme, 'Sjećanje na ubistvo' se bavi problemima prošlog sustava. A ta prošlost je još uvijek u toku.
Glumačka izvedba nije pretjerana kada se kaže da je na razini 'Daniel Day-Lewisa'. Park Du-man, kojeg igra Song Kang-ho, isprva izaziva smijeh kao nesposobni seoski detektiv poput inspektora Clouseaua iz 'Pink Panthera', ali kako vrijeme prolazi, nosi težinu tragedije koju donosi ta nesposobnost. Njegov pogled se drastično mijenja između početka i kraja filma.
U početku opušten pogled se u drugom dijelu pretvara u dubinu ispunjenu strahom, krivnjom, bijesom i beznađem. Kao Travis Bickle iz 'Taksista' koji polako pada u ludilo, Park Du-man također upada u močvaru opsesije. Seo Tae-yoon, kojeg igra Kim Sang-kyung, pojavljuje se kao primjer 'hladnoće' iz Seula, ali na kraju postaje žrtva slučaja. Dok Benedict Cumberbatch iz 'Sherlocka' gleda slučaj bez emocija, Kim Sang-kyungov Seo Tae-yoon na kraju eksplodira od potisnutih emocija.
Kada se lice koje je potiskivalo emocije u jednom trenutku ispuni neizdrživim bijesom, gledatelj osjeća da ovaj film nije samo običan kriminalistički film. Prisutnost sporednih likova je također snažna. Nasilnost detektiva Jo Yong-gua i njegova vlastita odanost, kao i tjeskobni izrazi sumnjivih osumnjičenika, kroz cijeli film evociraju 'lice ovog vremena'.
Jedan od razloga zašto je ovo djelo popularno među publikom je taj što izvrsno balansira između žanrovskog užitka i hladnoće nerazriješenih slučajeva. Smiješne scene koje izazivaju smijeh, komične slike poput 'Brooklyn Nine-Nine' u seoskoj policijskoj stanici, i prosti dijalozi su pravilno raspoređeni, dajući gledatelju priliku da odahne.
Međutim, taj smijeh ne traje dugo. Ubrzo se pojavljuju tijela i priče žrtava, a neprekidna istraga pretvara smijeh gledatelja u osjećaj krivnje. Ova ritmička promjena stvara jedinstvenu atmosferu 'Sjećanja na ubistvo'. Čudna emocija koja se osjeća kao da se suši u grlu dok se smije. Dok 'Jojo Rabbit' miješa komediju i tragediju, 'Sjećanje na ubistvo' miješa slapstick i strah.
Još jedna važna stvar je da film ne nudi 'odgovore'. Ne daje jasne odgovore na pitanja tko je zločinac, je li policijski izbor bio ispravan, ili što nam je ovaj slučaj ostavio. Poput vrteška iz 'Inceptiona', posljednja scena ostavlja gledatelju pitanja. Umjesto toga, postavlja pitanja svakom gledatelju.
"Da li se zaista razlikujemo od tog vremena?", "Da li mi sada, na neki način, ostavljamo nečiju tragediju po strani?" su pitanja koja se postavljaju. Ova otvorenost čini da se film može gledati više puta bez dosade, poput 'Građanina Kanea'. Ovisno o vremenu i dobi gledatelja, scene i emocije na koje se fokusiraju se mijenjaju.
Užasavajuće, ali pomalo gorko
Ako ste gledatelj koji traži dobro napravljene kriminalističke trilere poput 'Zodijaka', 'Sedam' ili 'Tihih janjaca', 'Sjećanje na ubistvo' je gotovo obavezna stavka na popisu. Ne samo da nudi užitak u otkrivanju tko je zločinac, već također omogućava da okusite ljudske likove i duh vremena koji se otkriva tokom istrage. Proces gledanja nije toliko sastavljanje puzzli, koliko promatranje razmaka između komada puzzli.
Također, ovaj film se snažno preporučuje onima koji žele pogledati prošlost korejskog društva iz malo drugačije perspektive. Umjesto da se susretnu s krajem 1980-ih kroz udžbenike povijesti ili dokumentarce poput 'Što želim znati', suočavaju se s 'živopisnim' sjećanjima koja su prikazana kroz seosku policijsku stanicu, njive, tvornice i uličice. I možda će otkriti strukturne probleme koji se i dalje ponavljaju. Problemi koje film dotiče, uključujući policijski i pravosudni sustav, sigurnost žena i način izvještavanja medija, su širi i dublji nego što se čini.
Na kraju, ako ste gledatelj koji je zainteresiran za ljudsku nemoć i opsesiju, kao i za borbu za pronalaženje značenja unutar toga, 'Sjećanje na ubistvo' će ostati urezano u pamćenju. Nakon gledanja ovog filma, vjerojatno će vam ostati u mislima posljednja rečenica koju izgovara Park Du-man i njegov pogled.
Taj pogled može biti usmjeren prema zločincu iz nerazriješenog slučaja, ali možda je također usmjeren prema nama izvan ekrana. Ova film bez ustručavanja, ali uporno postavlja pitanje: "Što smo radili tada, a što radimo sada?" Za one koji žele stati nasuprot takvim pitanjima, 'Sjećanje na ubistvo' ostaje relevantno i nastavit će se prizivati. Iako je stvarni zločinac uhvaćen 2019. godine, pitanja koja film postavlja još uvijek čekaju na odgovore.
