[KAVE=Lee Taerim] JTBC drama 'Koja zasljepljuje' od prvog trenutka nije obična. Baka Kim Hye-ja (Kim Hye-ja) koja boluje od demencije govori svojoj unuci Hye-ji (Han Ji-min) "Imam dvadeset pet godina", a vrijeme se trenutačno vraća iz 2019. u 1970-e. Kao da prolazimo kroz crnu rupu iz 'Interstellara', uvlačimo se u svijet sjećanja bake. Samo što ne putujemo svemirskim brodom, već kroz vremenski distorzijski uređaj demencije.
Ono što tamo susrećemo je dvadeset petogodišnja Kim Hye-ja (Han Ji-min u dvostrukoj ulozi). U seoskom selu 1970-ih, ona se udaje za mladog Nam Woo-cheola (Nam Joo-hyuk) i započinje običan bračni život. To nije klišej "siromašni, ali sretni" koji često viđamo u TV dramama. U stvarnosti, zaista su siromašni, moraju brinuti o obrocima, muž propada u poslu, a svekrva maltretira snahu. Nije to nostalgična uličica iz 'Odgovori 1988', već bliže teškom razdoblju iz 'Međunarodnog tržišta'.
Ali Hye-ja se ne predaje. Čak i kada muž dolazi kući pijan zbog poslovnog neuspjeha, ili kada svekrva viče "Zar ne možeš roditi sina?", ona se hrabro drži. Jednog dana zarađuje u trgovini, drugog dana radi kao šivačica, a trećeg otvara restoran u jednoj sobi kako bi preživjela. Njezin muž Woo-cheol gleda svoju ženu s osjećajem krivnje, ali donosi još jednu poslovnu ideju govoreći "Ovaj put je drugačije". Ako je Gatsby iz 'Velikog Gatsbyja' pokušavao uhvatiti prošlu Daisy, Woo-cheol trči cijeli život kako bi uhvatio budući uspjeh.
Kako vrijeme prolazi, njih dvoje dobivaju djecu, koja rastu i idu u školu, a obitelj se polako širi. 1970-e postaju 1980-e, a 1980-e postaju 1990-e. Na Hye-jinom licu pojavljuju se bore, a Woo-cheolova kosa postaje sijeda. Međutim, drama ne obavija ovaj protok vremena u povijesne događaje poput 'Forest Gumpa'. Umjesto toga, mjeri vrijeme kroz osobne prekretnice poput "Dana kada je kćer prvi put prohodala", "Dana kada je sin upisao fakultet", "Dana kada je unuk rođen".
I onda, u jednom trenutku, ekran se ponovno vraća u 2019. Baka Hye-ja ima sve jače simptome demencije i ne prepoznaje lica svoje obitelji. Unuka Hye-ja istražuje sjećanja bake i otkriva mladost koju nije poznavala. I shvaća. Ova starica koja sjedi ispred nje, nekada je imala dvadeset pet godina, voljela, mrzila, sanjala i doživjela razočaranja. Kao što protagonist iz 'Midnight in Paris' putuje u prošlost i stječe spoznaje, tako i Hye-ja kroz prošlost bake ponovno gleda sadašnjost.
Struktura drame prepliće sadašnjost bake koja boluje od demencije i prošlost iz njezinih sjećanja. Nakon scene u kojoj baka pita "Gdje je Woo-cheol?", slijedi scena u kojoj mlada Hye-ja i Woo-cheol imaju svoj prvi spoj. Nakon scene u kojoj baka gleda unučicu i pita "Tko si ti?", slijedi scena u kojoj mlada Hye-ja drži svoju novorođenu kćer i smiješi se. Ova montaža nije samo jednostavna flashback, već vizualizacija miješanja vremena koje doživljava osoba s demencijom. Dok 'Memento' prikazuje kratkoročni gubitak pamćenja kroz obrnutu montažu, 'Koja zasljepljuje' prikazuje demenciju kao nasumično reproduciranje vremena.
Putovanje u sjećanja bake
Umjetnička vrijednost 'Koja zasljepljuje' posebno se ističe u stavu prema 'običnom životu'. U ovoj drami nema nasljednika bogataša, genijalnih liječnika ili tajnih agenata. Hye-ja i Woo-cheol su samo običan par. Nisu ni iznimno uspješni, ni potpuno neuspješni. Ponekad su sretni, često teški, a većinom jednostavno žive. Dok 'Parazit' prikazuje ekstremne klase, 'Koja zasljepljuje' priča o ljudima koji su proveli život negdje između.
Međutim, ova običnost stvara još univerzalniji odjek. Većina roditelja i djedova gledatelja živjela je upravo ovakav život. Nisu ostvarili velike snove, ali su odgajali djecu i gledali unuke. Trebalo im je cijeli život da kupe jedan dom, ali su se i dalje okupljali za praznike. Nisu birali između snova i ljubavi poput Sebastiana i Mije iz 'La La Landa', već su sve to nosili i preživjeli.
Izvrsna gluma Kim Hye-ja daje dostojanstvo ovoj običnosti. Baka Hye-ja koju ona igra nije ponosna poput starijih iz 'Dragi moji prijatelji', niti vesela poput Oh Mal-soon iz 'Sumnjive nje'. Samo stari, bolesni su i gube sjećanje. Osjeća se krivom što je teret obitelji, ali istovremeno je i razočarana. Treba pomoć čak i za odlazak u toalet, prolijeva hranu dok jede, zaboravlja ime sina. Ova surova realnost čini dramu još bolnijom.
Han Ji-minova dvostruka uloga je još jedan stup ove drame. Dvadeset petogodišnja mlada Hye-ja nije puna entuzijazma poput dvadesetogodišnjaka iz 'Generacije mladih'. Već je u braku, brine se o preživljavanju i pazi na svekrvu. No, unutar toga još uvijek ima snova, ambicija i ponosa. Han Ji-min suptilno prikazuje ove složene slojeve. Kada se ista glumica, koja igra ulogu bake Kim Hye-ja, montira s njom, gledatelji prirodno doživljavaju protok vremena "Ova mlada žena postaje ova baka".
Nam Joo-hyukov Woo-cheol izlazi iz tipičnog klišea 'nesposobnog muža'. Iako neprestano propada u poslu, istovremeno iskreno voli svoju ženu. Osjeća se krivim što ne može donijeti novac, ali ne može odustati od svojih snova. Rođen je u patrijarhalnoj eri, ali ne uzima ženin žrtvu zdravo za gotovo. Ovaj složeni lik nije 'zlikovac' ni 'junak', već jednostavno 'čovjek'. Kao što su to radili naši očevi i djedovi.
Čarolija koja dolazi kada izgubite sebe
Drama je također iskrena u načinu na koji se bavi demencijom. Ne umotava je romantično poput 'Gumice u mojoj glavi'. Demencija nije lijepa. I pacijentima je teško, i obitelji je teško. Ljubav sama ne može riješiti problem. Ekonomskih tereta, fizičkog umora i emocionalnog iscrpljenja su svi realno prikazani. Dok 'Still Alice' intelektualno istražuje unutrašnjost pacijenata s ranim stadijem demencije, 'Koja zasljepljuje' emocionalno prikazuje stvarnost obitelji koja se brine o pacijentima s uznapredovalom demencijom.
Dok gledate 'Koja zasljepljuje', shvaćate da je ta starica koja sjedi ispred vas i prigovara nekada bila u istoj dobi kao i vi, i da je bila osoba koja se također brinula i sanjala. I također prihvaćate da ću jednog dana i ja tako ostarjeti, izgubiti sjećanje i postati teret nekome. Ovo nije utjeha, već buđenje. Kao što je Cooper iz 'Interstellara' shvatio suštinu vremena u kćerinoj sobi, tako i mi u sjećanjima bake shvaćamo surovost i vrijednost vremena.
Također, ova drama šalje snažnu poruku onima koji sada žive u dvadesetim ili tridesetim godinama i pitaju se "Je li moj život ovakav u redu?" Hye-jin život nije uspješan. Ali nije ni neuspješan. To je jednostavno život koji je proživjela. Ne govori "Nema smisla ako ne ostvarite svoje snove" poput 'Whiplash' ili 'La La Landa'. Umjesto toga, kaže "Čak i ako ne ostvarite svoje snove, život ide dalje". I šapće da u tom 'nastavljajućem životu' postoje sjajni trenuci, da postoje zasljepljujuće lijepe scene. Ova ljubavna perspektiva prema običnosti tješi sve nas koji danas živimo običnim životom.
