[KAVE=Choi Jae-hyuk] Postoji jedan čovjek koji je često dolazio u policijsku postaju pijan. Njegovo ime je Oh Dae-su (Choi Min-sik), nije ni svetac ni zlikovac, već običan glava porodice koji "samo preživljava". Jedne kišne noći, dok razgovara s prijateljem povodom rođendana svoje kćeri, iznenada nestaje. Kao da ga je otela vanzemaljska bića, potpuno nestaje, a kada se probudi, nalazi se u uskom prostoru. Nema prozora, niti prirodnog svjetla, samo televizor i svakodnevno dostavljene pohane knedle, te sumnjivi upravitelj koji je sve što ima u tom zatvorenom prostoru.
Nitko mu ne govori tko ga je zatočio, niti koliko dugo će biti ovdje. Da je bio junak iz Kafkine priče, možda bi razmišljao o apsurdu birokracije, ali Oh Dae-su ima samo televizor s vijestima iz svijeta i beskrajnu akumulaciju bijesa. Vrijeme se bilježi crvenom linijom na zidu, udara u beton kako bi vježbao bijeg, a umjesto vreće za udaranje udara zrak kako bi izgradio svoje tijelo. Dok zamišlja dan kada će se vrata otvoriti i ponavlja misli o osveti, njegovo lice postaje sve više nalik nečemu što je bliže zvijeri nego 'grofu Monte Christu'.
Nakon 15 godina, jednog dana, iznenada biva oslobođen, kao da je to nečija hirovita šala. Nije primio obavijest o izlasku, niti ga je policija spasila. Kada se probudi iz anestezije, nalazi se na visokom krovu, s cigaretom i mobilnim telefonom u rukama, a pred njim se pruža grad koji se neznatno promijenio od vremena prije zatvaranja.
Oh Dae-su prvo pokušava pronaći tragove iz sobe u kojoj je bio zatvoren. Proces otkrivanja što se dogodilo njegovoj obitelji tijekom tih 15 godina je zastrašujući, poput scene iz horor filma. Njegovo lice postaje sve grublje i očajnije, a gledatelj shvaća da ovo nije samo obična drama o bijegu, već složena igra na precizno osmišljenoj ploči.
Mido, spas ili mamac?
Osoba koju susreće tijekom tog procesa je Mido (Kang Hye-jung). Ova mlada kuharica s internetskog foruma, koja je pronašla Oh Dae-sua dok je ležao onesviješten, čini se nespretna, ali čvrsto ostaje uz njega. Mido osjeća suosjećanje, znatiželju i neobjašnjivu privlačnost prema ovom čovjeku kojem je cijeli život ukraden, polako otvarajući vrata svog srca.
Njih dvoje zajedno prate tragove zatvorenog mjesta, koristeći okus pohanih knedli kao trag za sužavanje krivca. Iako izgledaju kao par detektiva, u ovoj vezi se prepliće neobična emocija koja se ne može lako objasniti. Njihovo putovanje, koje se ne može opisati samo kao 'ljubav', ostaje neizvjesno, ne znajući je li to spas ili nova zamka.
Na kraju, osoba koja je zatvorila Oh Dae-sua se pojavljuje. Lee Woo-jin (Yoo Ji-tae), bogat i s preciznim planom, postavlja pitanje Oh Dae-suu koji ga je progonio: "Zašto sam vas zatvorio?" U tom trenutku, progonitelj koji je došao da otkrije istinu postaje 'učesnik igre', a ne samo istražitelj. Lee Woo-jin ne skriva svoj identitet i otvara luksuzni penthouse, predlažući mu da sam pronađe razlog za 15 godina zatvora, poput voditelja kviza.
Bijes Oh Dae-sua postaje sve jači, ali gledatelj polako počinje osjećati drugačije emocije. Priča nije samo čudna osveta jednog čovjeka, već i tragedija koja se vraća u sjećanje iz prošlosti, poput Ojdipa iz grčke mitologije, koji hoda prema vlastitom grijehu.
Daljnji razvoj događaja je poput spiralnih stepenica koje vode u dubine. Oh Dae-su se sjeća da su riječi i postupci koje je smatrao beznačajnima u školi možda nekome zauvijek promijenili život. Proces otvaranja soba sjećanja nalikuje detektivskom dramskom djelu 'Sherlock Holmes', ali također izgleda kao put pokajanja suočavanja s vlastitim grijehom.
Škola, stari prijatelji, stari tračevi - sve se ponovno pojavljuje kao komadići slagalice. Kako se približava istini, nasilje postaje sve okrutnije, a emocije ekstremnije. Film ostavlja najvažniju tajnu da gledatelj sam otkrije, neposredno prije otvaranja posljednjih vrata. Kraj 'Oldboya' je doista smrtonosan poput udarca boksača, a bolno mjesto ostaje bolno i danima nakon.
‘Vizualna destrukcija’ i ‘šokantna priča’ postavljaju pitanja o vašem životu
Prava snaga 'Oldboya' leži u tome što ovu okrutnu naraciju ne konzumira samo kao provokativnu osvetu, već duboko istražuje ljudsku slabost koja ne može izdržati sjećanje, krivnju i poglede drugih. Redatelj Park Chan-wook uzima kostur priče iz japanske mange, ali način na koji film dobiva meso i krv je potpuno druga dimenzija.
Jedna od najpoznatijih scena je ona poznata akcijska scena dugog kadra u hodniku. Borba Oh Dae-sua, koji se suočava s desecima ljudi s jednim štapom, je na potpuno drugoj razini od spektakularnog pucanja u 'Matrixu' ili plesanja s mačem u 'Kill Billu'. Fokusira se na njegovo klimavo tijelo, otežano disanje i teške udarce. Njegova pozadina dok se pomiče naprijed nosi sav teret vremena provedenog udarajući u zidove tijekom 15 godina. Ova scena je inspirirala mnoge radove, od serije 'Daredevil' do 'Kingsman', ali još uvijek je teško nadmašiti težinu originala. Kao bendovi koji izvode obrade pjesama Beatlesa, mogu slijediti oblik, ali ne mogu replicirati hitnost koja je u njima.
Boje, muzika i dizajn setova također su ogromne potporne kolone umjetničke vrijednosti. Mračna purpurna i crvena boja na ekranu vizualizira želje i grijehe likova, a penthouse Lee Woo-jina otkriva njegov iskrivljeni osjećaj moći kroz hladno uređeni minimalizam. Igra Choi Min-sika, Yoo Ji-taea i Kang Hye-jung je ključni mehanizam koji ovu neobičnu stvarnost pretvara u stvarnost.
Osobito, Oh Dae-su Choi Min-sika ima ekstremno širok spektar emocija, od pijane nesposobnosti na početku do očajničkog vikanja na kraju. Čak i kada se samo njegovo lice prikazuje u krupnom planu, gledatelj ima osjećaj da je već čuo polovicu dijaloga. Lee Woo-jin, kojeg igra Yoo Ji-tae, suprotno, suzdržava izraze i pokazuje praznu beznađu mirnim tonom. Ova suprotnost između vrućeg i hladnog održava napetost filma do samog kraja.
‘Univerzalni strah i etička dilema’ koje voli publika
Razlog popularne ljubavi je iznenađujuće jednostavan. 'Oldboy' postavlja pitanje koje je svatko barem jednom postavio, čak i u ekstremno iskrivljenom okruženju. 'Ako je jedna riječ koju sam nehotice izgovorio, nekome ostavila neizbrisivu ožiljak za cijeli život?' Ova pitanja su još oštrija za nas koji živimo u doba društvenih mreža. Tko zna kako je jedan post koji je netko objavio iz šale u školi ili jedna rečenica izgovorena u opuštenoj atmosferi mogla promijeniti nečiji život?
Također dolazi pitanje: "Do koje mjere se osveta može razumjeti kao ljudska emocija?" Film ne daje lako rješenje ni na jednu stranu. Umjesto toga, omogućava svakom gledatelju da donese zaključke prema vlastitom iskustvu i etici. Stoga je ovo djelo donijelo različite interpretacije koje nadilaze generacije i nacionalnosti. Neki ga nazivaju 'najboljom osvetom', dok drugi govore o 'vrhuncu tragedije korejskog filma'. Quentin Tarantino ga je pohvalio, osvojio je nagradu žirija na filmskom festivalu u Cannesu, a Spike Lee je pokušao napraviti remake, ali je bio pritisnut težinom originala. U svakom slučaju, ocjena da je to film koji se teško zaboravlja nakon prvog gledanja je jednoglasna.
‘Najbolja osvetnička drama na svijetu’ koja ne postoji nigdje drugdje
Publika koja želi preporučiti 'Oldboy' je iznenađujuće široka. Prvo, oni koji vole žanrovske filmove, ali su umorni od predvidljivih superheroja poput 'Iron Mana', doživjet će vrlo strano pročišćenje u ovom filmu. Nije važno pobjeđuje li ili gubi Oh Dae-su. Proces gledanja kako ljudsko lice može biti toliko očajno i lijepo dok izdržava do kraja je iskustvo koje je gotovo poput gledanja boksačkog meča s ruba ringa.
Za gledatelje koji cijene vizualnu i režijsku potpunost, 'Oldboy' je obavezno djelo. Svaka scena, svaki kadar, čak i pogled glumca je smješten na namjerno osmišljen način, a što više gledate, to više novih značenja otkrivate. Poput Hitchcockove 'Vertige' ili Kurosawine 'Rashomon', ovaj film otkriva različite slojeve čak i nakon više gledanja.
Međutim, ne bih preporučio onima koji očekuju laganu zabavu. Pitanja koja film postavlja nisu nimalo lagana, a nakon što se završe završni naslovi, srce može ostati uzrujano još neko vrijeme. To nije 'Avengers' koji se može uživati dok grickate kokice, već više formalni obrok koji treba tiho sjediti i probaviti.
Ako ste spremni podnijeti takvu tešku ostavštinu, 'Oldboy' će ostati jedno od najsnažnijih iskustava u vašem filmskom životu. Ovaj okrutni ogledalo koje vas tjera da se preispitate je još uvijek važeća opcija za one koji žele vidjeti koliko daleko korejski film može ići. Prošlo je više od 20 godina otkako je film objavljen 2003. godine, ali pitanja koja postavlja 'Oldboy' su još uvijek aktualna. Možda, što se naš svijet više komplicira, ovaj film će preživjeti duže.
