[Magazine Kave=Glavni urednik Park Su-nam] Ujutro, 28. veljače 2026., subota. U malom gradu Minavu (Minab) u južnoj pokrajini Hormozgan u Iranu, sedmogodišnje djevojčice pripremale su satove matematike. Oštrile su olovke, raširile bilježnice, pozdravljale se s prijateljicama i cvrkutale od smijeha — onaj sasvim uobičajeni sat u 10:45 ujutro. Strop ženskog osnovnoškolskog razreda škole Shajareh Tayyebeh srušio se. Bio je to, kako se pretpostavlja, krstareći projektil Tomahawk, lansiran s američkog ratnog broda. Poginulo je 168 djece. Zajedno su pokopane 14 učiteljica. Od 7 do 12 godina — najmanji i najneviniji u ovom svijetu — zatvorile su oči držeći, umjesto olovki, hrpe pepela. Amnesty International analizirao je da je ovaj napad bio “pogreška pri ciljanju temeljena na zastarjelim informacijama”, rezultat toga što je američka vojska, kad je gađala obližnju pomorsku bazu Revolucionarne garde (IRGC), još godinama školu koja je bila odvojena doživljavala kao dio vojnog postrojenja. Stručnjak za naoružanje i generalni direktor ARES-a (Usluge istraživanja oružja), N.R. Jenzen-Jones, rekao je za CNN: “Vjerojatno je riječ o neuspjehu u procesu odabira cilja (targeting failure). Nigdje u informativnom ciklusu nije došlo do ažuriranja, ili je odabran pogrešan cilj.”
Jednostavno je. Hajdemo nabrojati činjenice.
Dana 28. veljače 2026., Sjedinjene Američke Države i Izrael započeli su veliko zajedničko bombardiranje cijelog Irana pod operativnim nazivom “Operation Epic Fury”. Iranov vrhovni vođa Ali Khamenei umro je u napadu, nuklearni objekt Natanz je uništen, a iranske pomorske snage Revolucionarne garde pretvorene su u pepeo. Opravdanja koja je iznijela Trumpova administracija bila su raznolika kao buffet. Uklanjanje “naglomanih prijetnji” Irana, sprječavanje razvoja nuklearnog oružja, razaranje raketnih sposobnosti, osiguranje naftnih resursa i, naposljetku, promjena režima (regime change). Toliko mnogo opravdanja znači, paradoksalno, da ni jedno nije doista nepobitno. Prije početka rata, ministar vanjskih poslova Badr al-Busaidi iz Omana posredovao je u nuklearnim pregovorima SAD-a i Irana. Na dan bombardiranja napisao je na X-u (bivšem Twitteru): “Razочaran sam. Aktivni i ozbiljni pregovori ponovno su narušeni. Pozivam SAD, nemojte se više upletati. Ovo nije vaš rat.” Pa što je Trump učinio? Donesao je zapovijed za napad u avionu Air Force One na putu za Corpus Christi u Teksasu. U avionu, dok su dijelili grickalice, 168 djece potpisalo je zapovjedne papire za smrt. I više puta proglasio je “pobjedu”. Čak je lagao: “Iranske snage su uništene.”
Pogledajmo razmjere štete. Od 7. travnja 2026. iranska udruga za ljudska prava (HRANA) zabilježila je 3.636 smrtnih slučajeva u iranskim napadima, od kojih su 1.701 bili civili. Dodatno je poginulo 1.800 ljudi u Libanonu, 23 u Iraku i 11 u UAE-u. UNICEF je objavio da je u prvih 10 dana rata u cijelom Bliskom istoku poginulo ili ozlijeđeno više od 1.100 djece. Samo u Iranu umrlo je 200 djece, u Libanonu 91, u Izraelu 4 i u Kuvajtu 1. UNICEF je ovu situaciju okarakterizirao kao “katastrofalnu” za milijune djece. U Iranu je uništeno najmanje 20 škola i 10 bolnica.
Kakva je bila reakcija svijeta? Kao da se čavlima zabija u sanduk, međunarodni pravnici i svjetski čelnici svi su izrekli istu stvar.
Profesorica prava na Yaleu Oona Hathaway američko je bombardiranje Irana nazvala “očito protupravno (blatantly illegal)”. Washington Post izvijestio je da njezine riječi “odražavaju velik dio međunarodne pravničke zajednice”. Stručnjaci iz Ureda visokog povjerenika UN-a za ljudska prava (OHCHR) ovaj su rat okarakterizirali kao “jasno kršenje međunarodnog prava i čin agresije (act of aggression)” te upozorili: “SAD i Izrael moraju prestati gledati na sebe kao da su iznad međunarodne zakonitosti dok vode rat i šire ga.” Glavni tajnik UN-a Antonio Guterres pozvao je na “trenutni prekid neprijateljstava i ublažavanje napetosti”. Predsjednik Francuske Emmanuel Macron upozorio je da je ovaj rat otvorio “Pandorinu kutiju” koja donosi “ozbiljne posljedice”. Predsjednici Francuske, Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva u zajedničkom su priopćenju pozvali na “volju za regionalnom stabilnošću” i “ponovno pokretanje pregovora”.
Rusko ministarstvo vanjskih poslova ovaj je napad nazvalo “preplanned and unprovoked act of armed aggression” (planirana unaprijed i neizazvana oružana agresija). Kineska novinska agencija Xinhua objavila je zajedno s karikaturom strica Sama (Uncle Sam) rečenicu: “Hegemonizam je jedini jezik koji poznajem (Hegemonism is the only language I know)”. Ekonomist s Columbia Universityja Jeffrey Sachs gostovao je u emisiji Democracy Now! nazivajući ovaj rat “najotvorenijim i najdrskijim napadom na Povelju UN-a i međunarodno pravo od 1945. godine”. Otišao je i korak dalje: “Ovo je najotvoreniji fašizam koji smo vidjeli od fašističkog doba Drugog svjetskog rata… Dva zlonamerna narcisoidna čovjeka — Netanyahu i Trump — vode nas u katastrofu.”
Međunarodni vojni sud u Nürnbergu već je 1946. presudio da je “pokretanje agresivnog rata vrhovni međunarodni zločin (supreme international crime)”. Razlog je taj što u sebi “sadrži nakupinu zla cijele cjeline”. Ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i sve druge popratne zločine proizlaze iz tog temeljnog zločina — nezakonitog pokretanja rata. Trumpov ministar obrane Pete Hegseth objavio je da u ovom ratu “ne postoje glupe rules of engagement”. I sam Trump rekao je: “Jedina granica moje svjetske moći je moja vlastita moralnost. Ona je u mojoj glavi… međunarodno pravo mi nije potrebno.”
Izjave koje vrijede koliko i kora naranče. No svijet se, zapravo, ne pita za ruku koja je tu koru naranče bacila — ni za uzicu (thread) koja je tu ruku pokrenula.
Zanimljivo je da se čak i američki građani ne slažu s ovim ratom.
Prema istraživanju Pew Research Centra od 25. ožujka 2026., 61% Amerikanaca ne odobrava Trumpovo postupanje u ratu s Iranom (disapprove), a 59% smatra da je upotreba vojne sile “pogrešna odluka”. 40% Amerikanaca vjeruje da će ovaj rat dugoročno učiniti SAD “manje sigurnim”, dok je udio onih koji tvrde “više sigurnim” tek 22%.
I u anketi na Sveučilištu Quinnipiac 54% birača bilo je protiv rata, a čak i u vlastitoj anketi Fox Newsa 58% Amerikanaca izjasnilo se protiv.
Međutim — upravo tu jedna brojka zastrašujuće zasja.
75% republikanaca podržalo je napade na Iran. A među samoprozvanim pristašama MAGA-e (Make America Great Again) njih 90% podržalo je taj rat. Podrška među republikancima koji nisu MAGA iznosila je 52%.
Ponovno pročitajte. 90% pristaša MAGA-e.
Ovo nije problem jedne osobe, Trumpa. Ovo je problem ideologije. Ne Trumpov, nego problem tla koje omogućuje Trumpa.
U redu, sada se trebamo malo odmaknuti i postaviti krajnje nelagodno pitanje.
Odakle je došao Trump?
Većina medija kritizira Trumpa. Društvene mreže ga ismijavaju, politički komentatori analiziraju njegovu neukost i narcizam. No te analize, koje se poput srneće (koze) opasno provozaju cestom, zaobilaze srž. Trump nije uzrok, nego posljedica. Trump nije strijela, nego mali kamenčić koji se odbio od praćke.
Ime te praćke je “America First”.
Prema analizi Vijeća za vanjske odnose SAD-a (Council on Foreign Relations, CFR), Trumpova diplomatska politika “America First” na površini promiče izolacionizam (neo-isolationism), ali u stvarnosti je to projekt hegemonije pod maskom novog imperijalizma (neo-imperialism). Trump je najavio da će pripojiti Kanadu, zatražio posjedovanje Grenlanda i zaprijetio kontrolom Panamskog kanala. Koristio je vojnu silu u Venezueli, Iranu, Iraku, Nigeriji, Somaliji, Siriji, Jemenu i na području Kariba.
Je li to izolacionizam? Čak i ako stavite svjetsku kartu pred vrtićarca, odgovor bi bio “nije”.
Akademski rad E-International Relationsa “America First, Humanity Second” još preciznije secira taj fenomen. Rad definira Trumpov “America First” kao izravnog potomka ideologije iz 19. stoljeća “Manifest Destiny” — ekspanzionističke ideologije prema kojoj SAD dobiva sveto poslanje da dominira cijelom Sjevernom Amerikom. Autor kaže: “Ovo je imperijalizam svojstven Trumpu i MAGA-i, produžetak ekspanzionističke tradicije koja traje još od doba ‘Manifest Destiny’. “Ključna teza je sljedeća. “Ako Amerika uvijek bude ‘prva’, tada se ostatku čovječanstva (humanity) automatski dodjeljuje ‘druga’ uloga.” “America First” nije samo politički slogan. To je ontološka izjava kojom se 95,8% svjetskog stanovništva svodi na “drugi sloj” postojanja.
Ako se još dublje kopa po korijenima “America First”, stiže se do granitne podloge — “American Exceptionalism” (American Exceptionalism). Rad Jamesa W. Ceasera iz 2012. godine “The Origins and Character of American Exceptionalism” analizira kako je taj koncept od osnivanja SAD-a postojao u obliku “proročanske misije”, te da se, kad god je postojao dostupan instrument moći, ta misija često izražavala u imperijalističkom ili jednostranom obliku.
Radovi Nayaka i Malonea iz 2009. godine “American Orientalism and American Exceptionalism” (u časopisu International Studies Review) tvrde da American Exceptionalism čini temelj američkog identiteta, vanjske politike i hegemonije te, polazeći od pretpostavke da ljudi na Bliskom istoku žele isto što žele i Amerikanci, opravdava “neutralizaciju neprijatelja i agresivni vojni pristup”.
Noam Chomsky to je sažeo ovako: “Izuzetnost je pojam koji posjeduje svaka velika sila, i uvijek je pogrešan (Exceptionalism is a concept held by every great power, and it's always wrong).” Istaknuo je da se pod iluzijom da su američke intervencije u inozemstvu altruističke, u stvarnosti koristi samo “korist dobivaju samo najmoćniji Amerikanci”.
Jeffrey Sachs, profesor ekonomije na Columbia Universityju, u svojoj knjizi “A New Foreign Policy: Beyond American Exceptionalism” (2018) sustavno analizira kako su američki militarizam i American Exceptionalism iskrivili politiku prema Bliskom istoku te bilježi obrazac koji je proizveo “stotine tisuća civilnih žrtava u Iraku, tisuće američkih žrtava i troškove u bilijunima dolara”.
Ako složimo genezu American Exceptionalism, redoslijed bi bio sljedeći:
Manifest Destiny (Manifest Destiny, 1840s) → oživljavanje Monroe doktrine (Monroe Doctrine, 1823) → American Exceptionalism u vanjskoj politici → MAGA/“America First” → invazija na Iran (2026)
Ovo nije ludilo jedne osobe. Ovo je rezultat ideologije koja se fermentirala kroz 200 godina.
Ovdje ću iznijeti ključnu tvrdnju. Stilski, nažalost, previše akademski — uvažavajući da bi pametnim čitateljima moglo zvučati bezobrazno — ali bit će posloženo tako da se može čuti i postavit ću jedno pitanje.
Ako nestane Trump, problem se rješava?
Odgovor je tragično jednostavan. Ne.
Kao što pokazuju ankete Fox Newsa, 90% pristaša MAGA-e podržava ovaj rat. 77% republikanaca podržava vojnu akciju, a 79% vjeruje da će ovaj rat “učiniti svijet sigurnijim”.
Što te brojke znače, jasno je. Trump nije samo stvorio tu usijanu atmosferu, nego je na nju uskočio. Ploča za surfanje ne stvara valove. Valovi su ti koji podižu ploču za surfanje.
Analiza Instituta za američku vanjsku politiku (Foreign Policy for America? FPIF) to precizno pogađa: američki Kongres prije početka rata nije uspio osigurati glasove da se usvoje rezolucije o ratnim ovlastima (War Powers Resolution) koje bi spriječile rat, čak i kad predsjednik o tome ni nije ni konzultirao. I obje stranke, različiti predsjednici, “dopustili su da se pokrene i održava veliko vojno nasilje, bez i pokušaja da se uopće glumi pozivanje na ovlasti za objavu rata.”
Ovo nije samo Trumpov problem. Invazija na Irak 2003. nije bila samo problem Busha. Iračka zavjera/državni udar u Iranu 1953. (svrgavanje Mosaddeqa) nije bila samo problem Eistenhowera kao pojedinca. Vijetnamski rat nije bio problem samo Johnsona ili Nixona.
Stručnjaci UN-a za ljudska prava rekli su ovako: “Desetljećima su u regiji izazivali kaos američki državni udari na Iran i cijeli Bliski istok, vojna intervencija i miješanje jednostranim sankcijama, i to mora prestati.”
Desetljećima. Trumpov mandat tek je dio tih desetljeća.
Rad objavljen u časopisu Texas National Security Review “Whither the 'City Upon a Hill'? Donald Trump, America First, and American Exceptionalism” tvrdi da se, ako se želi razumjeti Trumpov “America First”, mora analizirati njegova temeljna master-naracija — American Exceptionalism. Trump nije nova verzija American Exceptionalism; American Exceptionalism je napokon pokazala lice bez odjeće.
Vratimo se opet u Minav.
Dana 3. ožujka 2026., tisuće Iranaca okupile su se na ulicama i pokopale tijela djece. U beskraj su se nizali mali lijesovi umotani u bijele tkanine. U Tokiju, u Japanu, iranska organizacija “Moja Iran” među Japan-iranom (na-ezabon) održala je “komemoraciju 168 djece žrtava bombardiranja osnovne škole u Minavu”. Iranci koji žive u Japanu i japanski građani okupili su se zajedno i upalili svijeće. Amnesty International analizirao je da je oružje korišteno u napadu vrlo vjerojatno bilo američki Tomahawk projektil. Škola je bila fizički odvojena od IRGC baze godinama ranije, čak su bili napravljeni i posebni ulazi, a na satelitskim snimkama iz prosinca 2025. zabilježeno je da djeca na školskom igralištu igraju loptom. Ipak, američka vojska prepoznala je tu školu kao dio vojnog postrojenja i napala je.
Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava Volker Türk izjavio je da postoje “ozbiljne zabrinutosti” oko toga je li taj zračni napad poštovao međunarodno humanitarno pravo. UN-ov glasnogovornik Ravina Shamdasani rekao je: “Ovaj napad ne bi smio nestati iz naslovnica i postati još jedan užasan događaj koji više nije prioritet. Mora postojati odgovornost.”
Američki kvakerski odbor za službu (AFSC) izračunao je trošak ovog rata: približno 65 milijardi dolara, 220 milijuna dolara dnevno. Taj iznos jednak je novcu kojim se svake godine mogu isplatiti plaće za 3.300 učitelja. 168 djece iz Minava moglo je cijeli život dobivati obrazovanje u iznosu koji odgovara samo nekoliko posto onoga što SAD potroši na rat dnevno.
Mediji i građani diljem svijeta kritiziraju Trumpa. Naravno da ga treba kritizirati. On je vrhovni zapovjednik koji je naredio rat i snosi izravnu odgovornost za smrt 168 djece.
No ako Trumpa stavljate samo na vrh konusa, propušta se baza konusa — golema podloga koja ga podupire.
Jeffrey Sachs upozorio je ovako: “U Americi još uvijek postoji imperijalni mindset (imperijalni način razmišljanja) i to sprječava prilagodbu na novo stanje stvarnosti.” Analizirao je da je rat s Iranom razmontirao američki sustav savezništava te naglasio da korijen ovog rata nije u pojedincu nego u strukturnom imperijalizmu. Analiza Monthly Reviewa “The Trump Doctrine and the New MAGA Imperialism” još je izravnija: “Trumpova strategija države-imperija potpuno se slaže s reakcionarnim pogledima njegovih sljedbenika MAGA-e. Ne protive se imperijalizmu i militarizmu.”
Pročitajte tu rečenicu još jednom. Sljedbenici MAGA-e ne protive se imperijalizmu. Oni ga žele. Ne samo to — žele da taj imperijalizam bude “za Ameriku”. To je identitet “America First”. Demokratizacija imperijalizma. Narodni pokret koji trese zastavu imperija sam od sebe — najlukaviji oblik hegemonijske ideologije u povijesti čovječanstva.
Sve dok “America First” postoji, pojavit će se drugi Trump, čak i ako je Trump opozvan, even ako završi u zatvoru, čak i ako ga bacite u kantu smeća povijesti. Pojavit će se treći Trump. Marioneta s istom uzicom, ali drugim imenom, i izvest će isti ples.
Busha je taj koji je izvršio invaziju na Irak 2003. Trump je taj koji je izvršio invaziju na Iran 2026. S razmakom od 23 godine, drugi predsjednik pod drugim imenom, ali na istoj ideologiji, učinio je isto. Opravdanja se razlikuju, ali struktura je ista. Samo je “WMD” promijenjen u “imminent threat”, no scenarij je ostao isti.
E-International Relations uspoređuje sudbinu “America First” s američkim Prohibitionom (Zabranom alkohola). Prohibicija je u određenom razdoblju američkog društva stekla golem zamah, da bi se na kraju srušila zbog vlastitih proturječja. Autor piše: “Svi oni koji su ostatkom čovječanstva, to jest ‘America First’, automatski postali ‘niži prioritet’, morat će čekati dok Trump i trumpizam ne potroše taj prohibicijski zamah.”
Čekati, kažete? Dok čekaju, tko oživljava djecu iz Minava?
Zaključak analize FPIF-a glasi: “Nedostatak volje Kongresa i UN-a, kao i slabljenje izvršne sposobnosti, nisu spriječili SAD i Izrael da započnu razarajući novi rat. Njihov nedostatak izvršne sposobnosti znači da društveni pokreti i civilno društvo — unutar SAD-a i u cijelom svijetu — moraju ustati i zahtijevati od svojih vlada da stvarno poštuju zakon. Bez tih narodnih pokreta, nema nikoga tko bi jakima mogao nametnuti odgovornost.”
Na što svijet treba obratiti pažnju nije Trumpov Twitter račun. Na što svijet treba “rezati” nije Trumpov politički život.
“America First” je ideologija sama po sebi.
Ovo nije problem unutarnjih poslova jedne zemlje. U trenutku kada je umrlo 168 djece, to je postao problem cijelog čovječanstva. U trenutku kad je članak 2, stavak 4 Povelje UN-a pretvoren u jedno slovo na papiru, to je postalo pitanje opstanka međunarodnog poretka.
Lako je kritizirati Trumpa. Podrugati se njegovom narcizmu, pretvoriti njegove lapsuse u meme, čekati njegov odlazak — najudobnija je kritika na svijetu.
Ali to je kao da u kazališnoj predstavi udarate marionetinu u nos. Publika će se smijati, ali u sljedećoj predstavi ista ta marioneta — ili neka druga marioneta s drugim imenom — izgovorit će iste replike. Dok se ruka koja drži konac ne promijeni.
American Exceptionalism je virus star 200 godina, a “America First” je varijanta tog virusa iz 2020-ih. Ta varijanta ubila je djecu iz Minava, spalila je tjesnac Hormuz i međunarodno pravo pretvorila u komad papira.
Uzmi riječi Noama Chomskyja: “Exceptionalism je pojam koji drži svaka velika sila, i uvijek je pogrešan.” Amerika također nije iznimka. Ne postoji ni iznimka od “izuzetnosti”.
Uzmi riječi Jeffreya Sachsa: “Ovo je najotvoreniji fašizam od 1945. godine.”
A gorivo za taj fašizam nije Trumpov mozak. Gorivo su deseci milijuna građana koji spontano podižu ono prastaro uvjerenje “mi smo najbolji” — oni nose MAGA kape i viču “USA! USA!”.
Djeca iz Minava držala su olovke. Amerika je ispalila Tomahawk.
Sve dok gledate samo ruku koja je bacila taj Tomahawk, ista će ruka, pod drugim imenom, bacati Tomahawk i na drugu djecu.
Morate prekinuti konac. Ne marionetu — nego konac.
“America First” je konac.
Literatura
Pew Research Center, “Americans Broadly Disapprove of U.S. Military Action in Iran” (2026.3.25)
UNICEF, “Child casualties rise amidst deepening Middle East conflict” (2026.3.11)
Amnesty International via ReliefWeb, “Those Responsible for Deadly and Unlawful US Strike on School” (2026.3.16)
OHCHR, “UN experts denounce aggression on Iran and Lebanon” (2026.3)
CNN, “Iran school strike: Analysis suggests US was responsible” (2026.3.6)
Jeffrey Sachs, Democracy Now! intervju (2026.3.13)
FPIF, “The U.S.-Israeli War on Iran Is Illegal” (2026)
E-International Relations, “America First, Humanity Second” (2025.11)
CFR, “Trump's ‘America First’ Rhetoric Masks a Neo-Imperialist Streak” (2026)
Restad, H.E., “Whither the ‘City Upon a Hill’?” Texas National Security Review (2019)
Nayak & Malone, “American Orientalism and American Exceptionalism” International Studies Review (2009)
Ceaser, J.W., “The Origins and Character of American Exceptionalism” American Political Thought (2012)
Noam Chomsky, preko Truthdiga, “Exceptionalism Is Always Wrong”
Washington Post, “After Iran, international law no longer fits reality” (2026.3.5)