[magazin kave]=Choi Jae-hyuk, novinar
U mračnom planinskom selu, u zoru, magla prekriva dolinu, a kišna voda kaplje s krova. Policajac Jong-gu (Kwak Do-won) izlazi iz kuće, mučeći se s mamurlukom nakon noći prekomjernog pijenja. Kao i obično, rješava obiteljske sukobe i sitne incidente, a čini se da dan u 'bučnom, ali mirnom selu' počinje. Kao u prvoj sceni 'Twin Peaks', ostavlja samo zloslutnu pretpostavku da će se dosadni svakodnevni život uskoro pretvoriti u noćnu moru. Međutim, bizarno ubistvo koje se dogodilo negdje na mokrom planinskom putu potpuno mijenja atmosferu sela. Ubica stoji s krvavim tijelom i izgubljenim pogledom, dok su tijela članova obitelji strašno razbacana po kući. Jong-gu osjeća da je ova strašna scena bliža 'noćnoj mori' nego ljudskom životu, ali isprva to pokušava shvatiti kao djelo psihopata pod utjecajem droge. Još uvijek ne zna da se nalazi usred nadnaravne misterije poput Dale Coopera iz 'Twin Peaks'.
Problem počinje kada slični incidenti počnu padati kao domino. Svi počinitelji imaju crvenkaste osipe na koži i s mutnim očima ubijaju svoje obitelji. Kuće počinitelja i žrtava nalaze se u izoliranom selu Goksung, okruženom planinama, šumama, kišom i maglom. Dok se širi neobjašnjiva kolektivna ludost, među mještanima kruže glasine o 'starcu Japanac koji živi u planini'. Jong-guova svekrva jednog dana, uzbuđeno govori da je stranac (Jun Kunimura) koji je počeo živjeti u blizini sela čudovište koje jede ljude. Svjedočanstva ljudi koji su ga vidjeli u planini dodatno pridonose tome da ovaj nepoznati muškarac postane žrtveni jarac straha i mržnje cijelog sela. Kao što su ljudi iz 'Wicker Man' tražili žrtvu, tako i stanovnici Goksunga žude za objašnjivim zlom.
Što je identitet demona koji je prožderao moju kćer?
Jong-guov život potpuno se ruši u trenutku kada taj strah ulazi u njegov dom. Njegova kćer Hyo-jin (Kim Hwan-hee) iznenada počinje psovati, mumlati nepoznate riječi, a na tijelu se počinju pojavljivati čudni osipi i modrice. Djevojčica koja je u školi bila mirna i dobra, iznenada počinje govoriti grubim jezikom poput Regan iz 'Egzorcista', a Jong-gu, koji gleda kako joj se lice mijenja u tamno, prvo je preplavljen strahom kao otac, a ne kao policajac. Čak i kada ode u bolnicu ili uzme lijekove, uzrok ostaje nepoznat. Starac iz sela, koji se bavi šamanizmom, izjavljuje: "Ovo nije ljudska bolest", a cijelo selo polako ulazi u područje koje se ne može objasniti jezikom znanosti i razuma. Kao što 'Hereditary' prikazuje zlo koje polako proždire obitelj, 'Goksung' precizno hvata proces postupnog raspadanja svakodnevice.
U ovom trenutku pojavljuje se još jedan lik. Šaman Il-gwang (Hwang Jung-min) dolazi iz Seula u Goksung u raskošnoj odjeći i bučnom govoru. Nakon što pogleda stanje Hyo-jin, odmah tvrdi da je pravi uzrok nemira u selu stranac iz planine. Il-gwangova šamanska ceremonija simbolična je scena filma. Bubnjevi i zvona zvone kao ludi, dok crvena krv i žute boje prekrivaju ekran, a s jedne strane se odvija ritual prokletstva smrti, dok se s druge strane prepliću sumnjivi rituali stranca. Kao što su montaže krštenja iz 'Kuma' ili egzorcizma iz 'Constantina', obredne ceremonije koje ispaljuju čarolije jedna prema drugoj ubrzavaju se i prate otkucaje srca gledatelja. Ova scena je mini rat religija, gdje se sudaraju korejski šamanizam, japanski šintoizam i simboli kršćanstva.
U isto vrijeme, negdje na planinskom putu, tajanstvena žena bez imena (Jeon Woo-hee) u bijelom odjevena se pojavljuje poput duha. Jednog dana, iznenada se pojavljuje pred Jong-guom, baca kamen i ostavlja čudne upozorenja. Ona kaže da je stranac demon i da proždire Hyo-jininu dušu. Međutim, Il-gwang se ponovno pojavljuje i govori suprotno. On tvrdi da je bezimena prava zla, a stranac bi mogao biti onaj koji pokušava zadržati to zlo. U situaciji u kojoj nije jasno koja je strana istinita, ili su obje lažne, Jong-gu je potpuno zbunjen. Kao što u 'Usual Suspects' ne znamo tko je Kaiser Soze, tako ni gledatelji 'Goksunga' ne mogu biti sigurni tko je pravi demon do samog kraja.
Jong-gu se neprestano koleba između jezika razuma policajca, instinkta oca, glasina i predrasuda koje su mještani stvorili, te simbola šamanizma i religije. Selo više nije prostor 'logičkog zaključivanja', već se pretvara u bojno polje psiholoških vjerovanja i nepovjerenja, glasina i straha. Neobjašnjivi oltar otkriven u kući stranca, fotografije i osobni predmeti žrtava, bizarne scene viđene u planinskoj špilji - sve to izgleda kao da dokazuje postojanje demona, ali ostavlja prostor za drugačije tumačenje. Film do samog kraja ne daje gledatelju ljubazne odgovore. Koju će stranu Jong-gu izabrati, i kakav će ishod ta odluka donijeti, ostaje najokrutnija misterija koju film nosi. Kao što 'Nema zemlje za starce' ne objašnjava suštinu zla, već ga samo promatra, tako i 'Goksung' ostavlja samo pitanja umjesto odgovora.
Na Hong-jinov ‘sveobuhvatni poklon paket’
Priča 'Goksung' počinje u vrlo tipičnom okviru policijske istrage, ali postupno uvodi slike folklornog horora, religioznog trilera i zombija. Kontinuirani humor i šale iz svakodnevnog života isprva čine da se gledatelji opuste, ali kako film odmiče, taj humor postaje zastrašujuća sjena zloslutnog. Smiješno je, ali se ne možeš smijati, a što više pokušavaš objasniti, to više nepoznanica se pojavljuje. Ovdje počinje prava estetika djela.
Ako se ozbiljno analizira umjetnički aspekt, najveća karakteristika 'Goksunga' je sukob žanrova i hibridnost. Ovaj film je kriminalni triler smješten u ruralno selo, horor film s duhovima i demonima, a istovremeno je i ogromna drama vjere koja miješa korejski ruralni pejzaž, folklornu vjeru, šamanizam i kršćansku mitologiju. Redatelj Na Hong-jin ne dopušta da se ti višeslojni žanrovi konzumiraju odvojeno, već ih preklapa unutar jednog okvira. Kao što 'Parazit' kombinira komediju i triler u jednom kadru, tako i 'Goksung' istovremeno reproducira šale i strah. Glupe šale koje se odvijaju u policijskoj postaji, razgovori lokalnih tipova u barovima, scena u kojoj kandidat za pastora nespretno prevodi japanski, sve to izgleda kao težina stvarnosti. Međutim, iznad tih običnih slika, mokre planine, crni psi, krvava tijela i šamanske ceremonije se preklapaju, a u jednom trenutku gledatelj ne može razlikovati 'gdje prestaje stvarnost i gdje počinje noćna mora'. Kao u filmovima Davida Lyncha, granica između stvarnosti i halucinacije postaje nejasna.
U središtu režije leži opsesivna opsesija 'nejasnoćom'. Postoji li zlo, a ako postoji, čije je lice? Film do samog kraja ne daje odgovore na ovo pitanje. Stranac je prikazan kao stari 'drugi' u korejskom društvu, lako sumnjiv i predmet mržnje. On se ponaša kao divlja zvijer, viđen je pored krvi i tijela, a u njegovoj kući su puni amuleti i oltari. Međutim, u njegovom pogledu se osjeća strah i nepravda, a ponekad ima izraz lica kao da je blizu životinje koja se lovi. S druge strane, bezimena žena se pojavljuje u bijelom, bosa, kao sveto biće, ali kamera je često snima iz ptičje perspektive ili joj namjerno zaklanja lice, neprestano rušeći uvjerenje gledatelja. Kao što 'Shutter Island' izdaje povjerenje gledatelja, tako i 'Goksung' ruši povjerenje u poglede.
Neistraženi svijet koji samo redatelj poznaje
Ova nejasnoća duboko je ukorijenjena ne samo u strukturi priče, već i u filmskoj mise-en-scène i snimanju. Planinska magla, kišna voda, mrak noći i plava svjetlost zore neprestano miješaju cijeli ekran. Planinsko selo snimljeno je kao 'osjećaj', a ne kao 'pejzaž'. Drvene bačve, staklenici, uski planinski putevi, stari policijski postaji, kaotične ruralne scene pažljivo su raspoređene, a te poznate slike u jednom trenutku postaju pozadina straha. Kao što 'Signs' pretvara običnu farmu u Pennsylvaniji u pozornicu straha, tako i 'Goksung' pretvara korejsko selo u teritorij demona. Gledatelj će, čak i nakon završetka filma, doživjeti iskustvo kada, na kišni dan, prolazi planinskim putem, sjećajući se Goksunga.
Dizajn zvuka i glazba također su elementi koji su 'Goksung' postavili kao orijentir korejskog horora. U ovom filmu gotovo da nema tradicionalnih skakanja od straha. Umjesto toga, zvukovi prirode poput životinjskog urlanja, kiše, zvukova insekata, lomljenja drveća, i daleki ljudski krikovi preuzimaju slojeve straha. Uz to, glazba iz šamanske ceremonije dodaje gotovo trans stanje uronjenosti. Ritmovi se neprekidno ponavljaju, ali tonovi i instrumenti se pomalo mijenjaju, grizući živce gledatelja. Umjesto da strah iznenada udari, osjećaj je da polako prožima tijelo. Kao što je strah u 'Midsommar' prikazan pod sunčevim svjetlom, tako i šamanska ceremonija u 'Goksungu' otkriva noćne more unutar svijetlih boja.
Gluma također ne smije biti zanemarena. Jong-gu na početku filma izgleda kao tipični seoski policajac koji je više umoran nego odgovoran. U trenutku kada snima fotografije na mjestu zločina, iznenađuje se, razmjenjuje psovke i šale s kolegom, a ponekad izgleda kao 'zabrinuti' otac koji se prepušta riječima šamana. Međutim, kako film napreduje, umor, strah, krivnja i sumnja na Jong-guovom licu se nakupljaju. Gledatelj se u jednom trenutku pita: 'Je li ova osoba stvarno nesposobna da se ovako sruši, ili bi svatko pao u ovakvoj situaciji?' To pitanje samo po sebi dotiče način na koji film gleda na čovjeka. Kao što je Brody iz 'Jaws' nemoćan pred morskim psom, tako je i Jong-gu samo otac pred zlom.
Il-gwangova prisutnost je još jedna dimenzija. Kada se prvi put pojavljuje s raskošnom ceremonijom i samouvjerenim govorom, izgleda kao 'sposobni šaman' poznat korejskim gledateljima. Međutim, kako se situacija pogoršava, otkriva se da je i on samo čovjek uhvaćen u strah. Njegova uvjerenja o tome 'u što je stvarno vjerovao' i koliko je bio siguran u ono što govori i rituale nikada se ne razjašnjavaju. Bezimenost se pamti više po pogledu i gestama nego po dijalogu. Kada se pojavi, zrak u sceni se pomalo iskrivljuje. Jednom kao spasenje, a drugi put kao katastrofa. Stranac se objašnjava šutnjom, a ne riječima. Njegova kuća, njegovi predmeti, smjer u kojem gleda samo postavljaju zagonetke gledatelju. Kao Anton Chigurh iz 'Nema zemlje za starce', on je utjelovljenje neobjašnjivog zla.
Izvanredan film koji se ne može svesti samo na 'horor'
Naravno, ovaj film nije ljubazan prema svim gledateljima. Trajanje je dugo, a struktura priče daleko je od tipičnog holivudskog horora. Gledatelji koji očekuju jasno zlo, savršene odgovore i osvježavajuću katarzu mogu osjetiti 'Goksung' kao pomalo frustrirajući i neljubazan film. Tumačenja u drugom dijelu, obrati i kontraobrati zahtijevaju koncentraciju. Neki gledatelji mogu imati dojam da je žanrova previše pomiješano, što stvara nered. Međutim, ako izdržiš tu neljubaznost i pratiš do posljednje scene filma, osjetit ćeš da je 'strah' osjećaj koji je više od jednostavnog iznenađenja ili gađenja. Kao što je 'Blair Witch' stvorio nevidljivi strah, tako i 'Goksung' stvara neizvjestan strah.
Oni koji traže film koji se ne može svesti samo na 'horor' dolaze na pamet. To nije samo zastrašujući film, već film koji ostavlja gledatelje s razmišljanjima nekoliko dana nakon gledanja, koji žele preispitati svaku scenu i dodati vlastita tumačenja. Ako voliš eksperimentalni horor koji razbija okvire žanra, tada će ti zbrka i tjeskoba koju 'Goksung' donosi biti izvor velikog užitka. Kao što će gledatelji koji vole 'Twin Peaks' ili prvu sezonu 'True Detective' smatrati misteriju 'Goksunga' fascinantnom.
Za one koji su umorni od života i prate svijet kroz vijesti, pitajući se "zašto se ovo događa", Jong-guova jadna figura će ostati posebno bolna. Ima obitelj koju treba zaštititi, svijet se ne odvija kako treba, a pouzdani standardi postaju sve nejasniji. 'Goksung' brutalno iskreno pokazuje kakav izbor može napraviti jedan čovjek. Gledatelj se može suočiti s vlastitim licem u Jong-guu, koji se koleba bez savršenog odgovora. Kao što Charlie iz 'Cable Guy' suočava svoju nemoć, tako i Jong-gu suočava svoje granice.
Na kraju, ako želiš vidjeti korejsku planinu i tradicionalnu vjeru, folklorni horor na ekranu, ovaj film je gotovo obavezan za gledanje. Slike ovog filma, koje miješaju zapadnog demona, korejskog planinskog duha, šamanizam i kršćanstvo, kišu, maglu, krv i zemlju, teško se zaboravljaju nakon prvog gledanja. Iskustvo gledanja 'Goksunga' možda je slično ulasku u duboke planinske staze bez jamstva odgovora. Put natrag neće biti lak. Međutim, nakon što prođeš tim putem, shvatit ćeš da su kasniji horor filmovi mnogo jednostavniji. U tom smislu, 'Goksung' nije samo običan horor film, već pokazuje snagu korejskog filma.